Božić u Hrvata

    SHARE
    foto: pixabay
    foto: pixabay

    Po riječima sv. Augustina: “Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti”. Taj jedinstveni povijesni događaj rođenja Boga-čovjeka kršćanski svijet slavi od davnina. Svetkovina je nazvana Božić. Sama riječ Božić umanjenica je riječi Bog i prvotni naziv djeteta Isusa, koji je kasnije prenesen i na sam blagdan njegova rođenja. Značenje riječi Božić kao mali Bog u kršćanstvu poprima umilna značenja: blagi Bog, dobri Bog, bliski Bog – Bog dostupan i pristupačan čovjeku. Tako je svemogući Bog postao djetešce da nas ne prestraši i ne premaši, da nas k sebi privuče i privije. Isus je stoga sveprisutni i bliski Bog. Tako sam naziv Božić podsjeća da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje uočljive odlike: pristupačnost,jednostavnost, susretljivost, povjerljivost, skromnost.

    Božić se do pred konac IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom na tom mladom letu veselimo se upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana – uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja.
    Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.

    Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu. Običaji, naime, obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evanđelja i kršćanskih vjerskih istina.

    Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja.
    U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.

    Božić je blagdan mira. U mnogim krajevima je običaj da se na taj dan ide na tri mise. Prva je polnoćka, druga je rana jutarnja, a zove se pastrica, zornica ili mala misa, i obično se na toj misi ide na pričest. Treća misa se zove poldanica ili vela misa. Mlađa čeljad, a posebno djevojke, se za svaku misu presvuku u drugu svečanu haljinu. U kući na stolu treba čitavo vrijeme biti boca s rakijom i košarica sa smokvama, orasima, lješnjacima, bademima, iako svaki kraj obiluje svojim specifičnostima. Ručak je svečan i obilan, a za stolom se treba naći čitava obitelj. Do iza ručka su svi ukućani na okupu, a popodne mlađa čeljad odlazi čestitati prijateljima i znancima. Ako na Božić pad kiša, vjeruje se da će roditi sve što se motikom okopava.

    Značajan je i bogati božićni jelovnik. Uz tradicionalna jela na stolu će se naći sve vrste voća, povrća i mesa, neobično obilje bilo brojem vrsta jela bilo količinom. Osobito su značajna peciva i božićni kruhovi, božićna pečenka, te hladetina. Božić se pretežno svetkuje po tradiciji intimnije, strogo unutar same obitelji. U starijoj tradiciji poznat je polaznik ili položar, prvi posjetitelj koji na Božić uđe u kuću; u nekim krajevima je to na Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu, uz kojega je vezano više običaja i vjerovanja. On treba biti zdrav i krepak, jer to kući donosi sreću. Da se kojim slučajem ne bi dogodila “nesreća”, ukućani se obično unaprijed dogovore s nekim kršnim momkom, koji onda “slučajno” prvi uđe u kuću.Gotovo svi običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i smisao da se izazove radost i uopće blagostanje čitavoga doma.

    foto: pixabay
    foto: pixabay

    Božićno čestitanje najprije se događalo u kući među članovima obitelji. Zatim je obuhvatilo rođake i prijatelje, a na kraju sve mještane. Čestitanje Božića od kuće do kuće, tzv. koledanje, obavljalo se uz pjevanje božičnih pjesama, a čestitari, zvani betlehemari ili pastiri, bi primali darove. Vjernost kršćanskoj poruci Božića iskazuje se izrazima božićnog čestitanja: Faljen Isus! Čestit vam bio Bog i Božić i sveto slavno porođenje! uz odgovor: I vaša duša kod Boga bila! Ili: Čestit Božić i porođenje Isusovo! uz odgovor: Čestita ti vira i duša! Lijepa je čestitka: Na dobro ti došlo porođenje Gospodinovo! s odgovorom: I tebi, brate, i svim tvojim u kući! Svetkovanje blagdana uključuje božićni odlazak u crkvu na mise, ali i znakove izmirenja između zavađenih unutar roda ili među susjedima. Čestitanje Božića želi povećati radost slavljenja božićnog blagdana. Vjernost običajima može umnožiti tu radost, ali vjernički narod ne zaboravlja da je Isus Krist Svijeta Razveselitelj. Tu radost, osim općeprihvaćene pjesme u zbiru hrvatskih božićnih popijevki Radujte se narodi, izrazito naglašava pjesma iz okolice Šibenika