18. STUDENI – DAN SJEĆANJA NA VUKOVAR!

    SHARE

    vukovar 1

    Hrvatski sabor donio je 29. listopada 1999. Odluku o proglašenju dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, kako bi se dostojanstveno i primjereno odala počast svim sudionicima obrane Vukovara, grada – simbola hrvatske slobode.

    Bitka za Vukovar je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskom ratu. To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane Jugoslavenske narodne armije, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata. Bitka je završena porazom lokalnog Zbora narodne garde, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva. U bitci je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi.

    Iako je bitka bila značajan i simbolički gubitak za Hrvatsku, koja nije povratila kontrolu nad gradom do 1998. godine, to je, također, bila pobjeda, koja je koštala JNA i pomogla da Hrvatska dobije međunarodnu potporu za svoju neovisnost. Budući da je široko štovana kao ključni trenutak u tijeku Domovinskog rata, to je pirova pobjeda Jugoslavenske narodne armije nad hrvatskim braniteljima Vukovara.

    Dana 12. studenog 1991. godine, počeo je posljednji, četvrti organizirani pokušaj deblokade Vukovara. Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić – Henrikovci – Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje snaga iz Nuštra prema Marincima pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se 105. brigada HV-a nije ni javila, a i pored nje bila je potrebna najmanje još jedna bri­gada.

    Toga dana u Vukovaru su napadani punktovi obrane ceste Vukovar – Borovo Naselje i silos na Dunavu. Nakon cjelodnevnih tenkovsko – pješačkih borbi, cesta još nije pala. Sljedeći dan, 6 tenkova se konačno probilo do Priljeva i tenkovskom paljbom natjeralo hrvatske branitelje sa silosa dolje. Tada je konačno pala komunikacija Vukovar – Borovo Naselje i pad grada je postao izvjestan. Dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi prvoj poslije nadvožnjaka.

    Tromjesečna opsada je vezala uz grad neke od najboljih jedinica koje je JNA imala, uključujući i 2 tenkovske i 6 mehaniziranih brigada u širem području, značajan dio armijine tenkovske napadačke snage, što je sklonilo pritisak s ostalih bojišta u Hrvatskoj. Ova tromjesečna pauza, tijekom koje je JNA bila usredotočena na poražavanje samo jedne hrvatske pješačke brigade, omogućila je Hrvatskoj završavanje mobilizacije započete u listopadu. Kao rezultat, kad je bitka za Vukovar počela, Hrvatska je vojska imala manje od 20 brigada, što je povećano na 60 kada je bitka završila.

    Sudbina zarobljenih u Vukovaru, i civila i vojnika, bila je nadasve strašna. Mnoge su masakrirali srpski četnici i paravojska, novinari koji su posjetili grad odmah nakon pada su prisustvovali ulicama pretrpanim truplima civila. Novinari BBC-a su snimili srpsku miliciju i četnike kako pjevaju:

    „Slobodane, Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, biće mesa, klaćemo Hrvate!”

    Do kraja 1991. godine, po službenim podaci izdanim u Hrvatskoj 3.210 Hrvata je ubijeno, a 17.393 ih je ozlijeđeno tijekom sukoba. Većina ozljeda je posljedica opsade Vukovara. Točan broj vukovarskih žrtava je još uvijek nepoznat. Prema hrvatskim izvorima, objavljenim od Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija 2006. godine, Hrvatska je izgubila 879 vojnika, dok je 770 ranjeno u samom gradu Vukovaru.

    Prema hrvatskom generalu Antonu Tusu, oko 1.100 vukovarskih branitelja je ubijeno, 2.600 branitelja i civila označeno kao nestalo, a drugih 1.000 hrvatskih vojnika ubijeno na prilazima Vinkovcima i Osijeku. Također je istaknuo da se intenzitet borbi može prosuditi po činjenici da su gubici u istočnoj Slavoniji između rujna i studenog 1991. jednaki polovici cjelokupnih gubitaka u Domovinskom ratu cijele 1991. godine.

    U svojoj knjizi “Hrvatska povijest”, izdanoj 2004. godine, hrvatski povjesničar Ivo Goldstein je procijenio gubitke hrvatskih vojnih snaga u bitci za Vukovar na 2.500 mrtvih (uključujući i snage koje su pomagale obranu u okolici grada). CIA je procijenila hrvatske žrtve na cca 4.000-5.000 mrtvih po istočnoj Slavoniji u tom razdoblju.

    Na temu vukovarske tragedije hrvatskih civila i zarobljenika dirnulo se zapravo sramotno malo filmova i književnih djela. Od hrvatskih, to je Vukovar se vraća kući iz 1994., a od inozemnih to je samo film Harrisonovo cvijeće i Vukovar, jedna priča srpski film iz 1994. sniman u Vukovaru koji nije nikada uspio u Srbiji dobiti slavu koju je dobio u inozemstvu kao jedan od 10 najgledanijih filmova s ratnom tematikom te godine u svijetu jer je prikazan na autentičan način. Tragičnu i sramotnu sliku povećava usporedba s time da je snimljena približno jednaka količina filmskih (i napisano književnih) uradaka u kojima se izmišlja i preuveličava hrvatske zločine, romantizira srpska okupacija, a da ti isti autori u 20 godina od vukovarske tragedije nisu napisali ni jednu pjesmu, ni dostojni novinski članak, a kamoli roman, knjigu ili snimili film o hrvatskim žrtvama koje su neusporedivo brojnije.

    Bitku za Vukovar tematizira hrvatski strip “Papak” Frane Petruše, te neki kratki stripovi iz zbirke “Domovinski rat u stripu”.

    Dovoljno je reći:

    ZAPAMTITE VUKOVAR! 18.11.1991.-18.11.2017.